Orkestar

                        Orkestar "Zlatni zvuci" - Duisburg


 

 

Folklorna grupa ADRIA posjeduje pored plesača i pjevača, devet članova koji sviraju tradicionalna hrvatska glazbala. Prije par godina svirači su osnovali sa svojom voditeljicom Tanjom M.-K. tradicionalni orkestar: „ZLATNI ZVUCI“. „Nitko nije prestar niti premlad, da nauči jedno glazbalo svirati.“ izjasnula se njihova voditeljica i naučava i staro i mlado na instrumentima. U orkestru se sviraju sljedeća traditionalna hrvatska glazbala: Zičane instrumenti: Tamburice, Samica, Lijerica onda puhački instrumenti: Gajde, Diple i Dvojnice.                        

 

Redovite vježbe održavaju se svakog ponediljka u misijskim prostorijama crkvi Sv. Josipa Dellplatz
od 19:00 – 21:30 sati.           

Mario K.	Tomi V.
Kristina	Ivana R.
Viktorija	Patricia
Ivancica	Manda
Snjezana	Mario B.
Dado	Predrag
Matko	Tanja

 

                        

    Sljedi par informacija o insturmentima koje svira orkestar „ZLATNI ZVUCI“                                                                          

 

TAMBURA

                       

TAMBURA je žičani muzički instrument, sličan vrsti narodnih instrumenata drugih naroda. Postoje različita tumačenja o porijeklu riječi "tambura". Jedno je da naziv potječe od perzijske reči "Tn" (žica). Drugo tumačenje su riječi koje nalazimo kasnije - "denbar" (perzijski) i "tambur" (arapski). U našim južnim krajevima taj se instrument nekad zvao pandora, pandzora ili pažora. Osim ovih naziva, nalazimo još nazive kao što su: baglama, bodluk, ćitelija, šargija, saz, čunar, čingr, čingrija, čanguri, bazuk, karaduzen, sedefli tambura, samica, dangubica, bisernica, cika, cikuša, čandrkalica, bugarija, dvotelnik, trotelnik, tikvara... Postoje i nazivi koji potječu iz latinskog jezika: prim, tercprim, basprim, tercbasprim, kontra, bas... koji označavaju ulogu instrumenata u orkestralnom sastavu, a takvih naziva ima i u našoj riznici naziva za instrument. Ostale legende o ovom instrumentu su da se tambura razvila iz žičanog instrumenta poznatog već u staroj kulturi Mezopotamije i Egipta. Postoje i slike instrumenta dugog vrata i malog kruškolikog korpusa koje su urezane u kamene blokove iz perioda 3. stoljeća prije naše ere. O prvobitnim oblicima tambure sačuvani su i likovni spomenici u Tebi i Egiptu, gdje se takav instrument zove lauta. U našim krajevima tambura se prvi put spominje 1551. godine u spisima putopisca N. Nikolaja, koji je boravio ovdje kao pratilac francuskog konzula na putu za Tursku. Tambura samica je instrument sa četiri žice, dugog vrata i malog korpusa. Najčešće je izrađena od jednog komada drveta (šljiva, javor, lipa, kruška, trešnja ili jasen). U početku samica je bila pastirski instrument. Čuvajuci stoku pastiri su prvo napravili, a potom i svirali samicu (najčešce sami, otuda i ime). Svaki je pastir izradio samicu prema anatomiji svoje lijeve šake, pa su dimenzije, nama poznatih, najstarijih samica vrlo raznolike. Tijekom razvoja samica je postajala sve manja i manja, lakše je bilo napraviti manji instrument, u pastirsku torbu lakše stane, a i prsti samičara su postajali sve spretniji i okretniji. Samica se najduže zadržala u Slavoniji, Baranji, Lici i okolici Bjelovara. Najstarija tambura do sada znana, koja se i danas čuva u muzeju u Osijeku, potječe iz 1847. godine, a bila je vlasništvo Paje Kolarića iz Osijeka, koji je ujedno i osnivatelj prvog amaterskog tamburaškog orkestra. Po njemu se danas i zove festival tamburaških orkestara koji se svake godine održava u Osijeku. Za vrijeme Turaka tambura je bila jedan od najomiljenijih instrumenata bosanskih janičara koji su svirali na tamburi kao solisti samci pa se tambura nazivala još i "Samica". Ova tambura je imala dvije žice. I danas se ponegdje možemo susresti s ovim instrumentom, a narod ga još naziva i tambura-samica. Samica (dangubica, razbibriga, tikvara) se sastoji iz tri dijela: trupa, vrata i glave. Pored ovih glavnih dijelova ima i kobilicu, glasnjaču sa jasnicama (otvorima), pragovima, konjićem, i klinovima za zatezanje žica.